Objavljeno: .
Ažurirano: 31. svibnja 2022.

gline, nemetalne mineralne sirovine, odn. sitnozrnasti nevezani (pelitni) klastični sedimenti. Nastaju fizičkim i kemijskim trošenjem magmatskih, metamorfnih i starijih sedimentnih stijena. Nalaze se u neuslojenim rezidualnim ležištima na mjestu postanka (trošenja stijena) te uglavnom uslojenim ležištima nastalima sedimentiranjem nakon transporta vodom, ledom, vjetrom ili zbog djelovanja gravitacije. Prema geomehaničkoj klasifikaciji tla pripadaju skupini sitnozrnastoga tla veličine čestica (zrnca) obično manjih od 0,002 mm specifičnog oblika (pločasti ili listićavi, igličasti ili cjevasti). Stoga ih karakterizira velika specifična površina, te visok kapacitet sorpcije i ionske zamjene. Gline imaju vrlo široku tehničku primjenu, npr. kao sirovina za keramičke proizvode (→ keramika), → opeku (sv. 3), → crijep (sv. 3) i dr.

Gline se sastoje uglavnom od minerala glina iz skupine filosilikata: kaolinita, smektita (montmorilonita) i ilita, a od organskih sastojaka ostataka ugljika, biljaka, humusa, rijetko i supstanci gipsa, minerala mangana, kobalta i drugih metala. Štetnu ulogu za glinu imaju soli natrija, magnezija i kalcija koje pri pečenju i nakon njega mijenjaju boju površine pečene gline neželjenim tonalitetima. Osim glinenih minerala i organskih sastojaka, sadržavaju još kvarc (pijesak i kremen), feldspat, kalcijev karbonat i dr. Kaolin ili kineska glina pretežito je sastavljena od kaolinita, minerala glina iz skupine hidratiziranih alumosilikata kao rezidualnog ostatka kemijskoga trošenja feldspata, uglavnom iz granitnih stijena. U dodiru s vodom izvanredne je plastičnosti, pa se kaolinske gline rabe kao izvrsna sirovina za proizvodnju keramike i porculana, a one s višim udjelom praha i sitno dispergiranih primjesa za proizvodnju crijepa i opeke. Rabe se i u industriji papira, prehrambenoj (dodatak hrani) i kozmetičkoj industriji. Najveća ležišta kaolina nalaze se u SAD-u, Kini, Brazilu, Njemačkoj, Ukrajini, Češkoj, Turskoj i Velikoj Britaniji. Gline pretežno sastavljene od montmorilonitne skupine minerala glina poznate su pod nazivom bentonitne gline ili bentoniti. Nastaju dugotrajnim procesom alteracije piroklastičnih stijena. Zbog izraženog kapaciteta bubrenja i ionske zamjene, te vrlo velike plastičnosti, često su uzročnici klizanja, pucanja ili rušenja građevinskih i rudarskih objekata. Međutim, ta svojstva omogućuju njihovu široku primjenu u proizvodnji bentonitnih isplaka koje se koriste pri izradbi → bušotina. Također, u graditeljstvu se rabe za pridržavanje vertikalnih iskopa (glinobetonske dijafragme), u ljevarstvu za pripremu kalupa, u prehrambenoj industriji za bistrenje i stabilizaciju vina, kao punila ili izbjeljivači u različitim industrijama, kao komponenta brtvenih sustava (geosintetičke barijere) odlagališta komunalnog i radioaktivnog otpada, u medicini kao adsorbent štetnih tvari iz organizma i dr. Glavna ležišta bentonita nalaze se u SAD-u, Kini, Indiji, Grčkoj, Njemačkoj, Turskoj, Češkoj i Poljskoj.

Keramičke gline obično su sive i svijetlo sive boje, sastavljene pretežno od kaolinita i ilita, te visoko plastične, a rabe se za proizvodnju keramičkih pločica, sanitarija i posuđa. Vatrostalne gline slične su po kemijskom i mineraloškom sastavu keramičkim glinama, sadržavaju male količine željeza, magnezija, kvarca i alkalija, pa se ne tale ni na visokim temperaturama. Rabe se u ljevaonicama, te za proizvodnju šamotnoga morta, šamotne opeke i drugih vatrootpornih proizvoda. Opekarske (ciglarske) gline imaju veću količinu željeza i magnezija u odnosu na keramičke i vatrostalne, koji pri pečenju djeluju kao talitelji te s kvarcnim i glinenim česticama stvaraju staklastu masu koja veže nerastaljene čestice gline u kompaktnu tvrdu masu. Rabe se za proizvodnju pune i šuplje klasične opeke, blok-opeke, gredica, fasadnih opeka i crijepa.

Pojave, ležišta i eksploatacija glina u Hrvatskoj

Mnoga se nalazišta gline u Hrvatskoj uglavnom primjenjuju za proizvodnju građevnih materijala i grube keramike. U gospodarskom smislu dijele se na ležišta bentonitne, opekarske (ciglarske), keramičke i vatrostalne gline.

Bentonitne gline

Najveća ležišta bentonitne gline različite starosti pronađena su u Hrvatskom zagorju, na Moslavačkoj gori, u Lici te na Dinari i Svilaji. U Hrvatskom zagorju, ležište Bednja eksploatiralo se od 1926., a u nekoliko su navrata u razdoblju 1959−90. provedena istraživanja širega područja ležišta na lokalitetima Vrbno, Šaša, Šeprun, Purga−Medvedi. Od Luke Poljanske do Pregrade i istočnije, u okolici Radoboja, nalaze se bentonitne gline u badenskim naslagama. Jedino veće ležište otkriveno je u Luci Poljanskoj gdje su prva istraživanja započela 1952. Na Moslavačkoj gori ležišta bentonitnih glina nalaze se u okolici Gornje Jelenske istočno od Jelenskoga potoka, na lokacijama Draga, Krč i Široki jarak unutar donjomiocenskih naslaga, dok se zapadno od Jelenskoga potoka u predjelu Murinskoga jarka i Ognjila pojavljuju slične gline vjerojatno badenske starosti. U Lici su u predjelu Donjega Pazarišta otkrivene bentonitne gline unutar srednjotrijaske (gornjoladiničke) vulkanogeno-sedimentne serije stijena, te u Divoselu na području istočnoga dijela zaselka Vedro Polje. Na Dinari je pronađena siva, žutosiva i sivozelena glina unutar gornjoladiničkih klastičnih naslaga nedaleko od sela Potočilo. Bentonitne gline otkrivene su i na Svilaji na dvjema lokacijama nazvanima po obližnjim selima Štikovu i Maovicama.

Opekarske (ciglarske) gline

U RH postoje mnogobrojna ležišta ciglarske (opekarske) gline, uglavnom u sjevernome kontinentalnom dijelu. Za ciglarsku proizvodnju rabe se različiti genetski tipovi pleistocenskih i holocenskih taložina. Organizirana ciglarska proizvodnja ima tradiciju dulju od stoljeća. Nakon II. svj. rata u Hrvatskoj je radilo više od 200 ciglana. Prema podatcima iz 1990. opeka se u RH proizvodila u 38 poduzeća, crijep u njih sedam, te su zabilježena 233 ležišta opekarske gline. Ciglarski proizvodi ne zahtijevaju stroge uvjete za kvalitetu ulazne mineralne sirovine, pa su se lokacije istražnih radova radi utvrđivanja karakteristika ležišta ciglarskih glina, a na kojima su se i otvarali glinokopi, nalazile na području cijele Hrvatske.

U Međimurju istraživanje i eksploatacija započeli su kraj Šenkovca; u Hrvatskom zagorju u Cerju Tužnom, Đurmancu, Lepoglavi, Horvatskom, Hijacintovu, Vinipotoku, Podrutama, Dubravi, Bedekovčini, Tugonici, Gornjoj Stubici, Kraljevcu, Dubravi šumi, Pojatnom, Brdovcu; na području Varaždin − Đurđevac u Turčinu, Ludbregu, Rasinju, Koprivnici, Koprivničkim Bregima, Novigradu Podravskom, Virju, Đurđevcu; na obodima Kalnika i Bilogore u Piškovcu, Gušćerovcu, Križevcima, Sv. Ivanu Žabnom, Rovišću, Bjelovaru, Grubišnom Polju; u okolici Zagreba u Grmoščici, Sesvetama, Kraljevečkim Novakima, Soblincu, Sv. Ivanu Zelini, Dugom Selu, Vrbovcu, Kloštar Ivaniću, Ivanić-Gradu, Bunjanima; istočnije od Zagreba u Čazmi, Ivanskoj, Ludini, Moslavačkoj Slatini, Donjoj Vlahinićkoj, Popovači, Kutini, Garešnici, Poljani Pakračkoj, Filipovcu, Daruvaru.

U Slavoniji i Baranji ležišta opekarske gline zabilježena su u Virovitici, Pčeliću, Sladojevcima, Slatini, Našicama, Osijeku, Čepinu, Vladislavcima, Lanki, Sarvašu, Dalju, Boboti, Tornju, Požegi, Jakšiću, Grabarju, Bektežu, Čaglinu, Đakovu, Semeljcima, Mrzovićima, Starim Mikanovcima, Cerni, Jarmini, Vinkovcima, Vukovaru, Starim Jankovcima, Tovarniku, Iloku, Lipovljanima, Novskoj, Novoj Gradiški, Oriovcu, Stupniku, Starom Slatniku, Slavonskom Brodu, Županji, Gunji, Vrbanju, Soljanima; na području između Save i Kupe u Bobovici, Svetoj Heleni, Donjoj Reci, Jastrebarskom, Zdenčini, Ozlju, Karlovcu, Rečici, Pisarovini, Mraclinu, Mraclinskoj Dubravi, Turopolju, Poljani Lekeničkoj, Žažini, Jazveniku, Sisku; na području Korduna, Banije i Pounja u Krnjku, Vojniću, Lasinju, Gvozdu, Glini, Banskom Grabovcu, Petrinji, Šašu, Hrvatskoj Dubici, Hrvatskoj Kostajnici, Dvoru na Uni; u Gorskom kotaru i Lici u Kupjaku, Vrbovskom, Ogulinu, Čamerovcu, Brinju, Plaškom, Otočcu, Donjem i Gornjem Pazarištu, Perušiću, Korenici, Buniću, Toliću, Gospiću, Vracu; u Dalmatinskoj zagori u Strmici, Vrpolju, Vrbi, Sinju, Trilju, Vrgorcu; u Istri u Mirni, Novakima, Beramu, Roču, Borutu, Cerovlju, Podpićanu, Čepiću; u priobalju i na otocima u Birbiru, Ninu, Dubravicama, Uskoplju, Melinama (Krk) i Brbinju (Dugi otok).

Keramičke i vatrostalne gline

U Hrvatskoj također postoje mnogobrojna ležišta keramičke gline, od kojih su najpoznatija i najbrojnija u Hrvatskom zagorju, na širem području Karlovca, Kordunu i Baniji te obodima Zrinske i Trgovske gore, a otkrivena su unutar pliocenskih ili pliocensko-pleistocenskih naslaga. Tu spadaju ležišta u Dubrava šumi, Dubravi, Bedekovčini, Piščetkama, Kolenovcu, Karlovcu, Desnom Sredičkom, Ivoševićima, Kolarić jarku, Kokirevu, Mazalici, Ključaru, Blatuši, Mađarskom brdu, Rujnici, Katinovcu, Šeganovcu, Glini, Petrinji, Velešnju, Meterizi, Pedlju. Ležišta keramičkih glina zabilježena su i na području Kalnika (Retko brdo), Moslavačke gore (Suhaja), Papuka i Psunja (Šeovica), Požeške gore (Novo Selo, Blacko), Like (Grgin Brijeg, Vrace, Rudopolje, Bađek), Dalmacije (Privlaka, Oton, Žagrovići, Velušić, Šibenik), Istre (Buje, Rovinj, Maričići, Kolone, Špandiga, Gradina, Dračevac, Valkarin).

Vatrostalne gline pronađene su na samo nekoliko ležišta u RH (Dubrava kraj Zaboka, Bedekovčina, Grahovljani kraj Pakraca, na Baniji u Kokirevu, Blatuši, Pedlju) poznatima kao i nalazišta keramičke gline.

Eksploatacija danas

Danas se opekarska glina eksploatira na 16 eksploatacijskih polja a keramička i vatrostalna glina na tri. Eksploatacija ostalih vrsta glina obustavljena je, premda su poznate lokacije potencijalnih ležišta. Dokazane su eksploatacijske rezerve keramičke i vatrostalne gline od 1 565 817 m3, te ciglarske gline od 28 038 531 m3 (2019). Tijekom 2018. otkopano je ukupno 39 218 m3 keramičke i vatrostalne gline te 538 531 m3 ciglarske gline. Eksploatacija se uglavnom obavlja na površinskim kopovima, a ističu se poduzeća IGM Ciglana Cerje Tužno, koje eksploatira najveće glinište aktivno od 1973. na području Hrvatskoga zagorja u Cerju Tužnom nedaleko od Varaždina te Eko Međimurje s tradicijom eksploatacije opekarske gline i proizvodnje opeke od 1910. u Šenkovcu.


Ostali podatci
Što pročitati?

B. Šebečić: Iz povijesti »Ciglana Zagreb«. Rudarsko-geološko-naftni zbornik, 11(1999), str. 95−97.

S. Marković: Hrvatske mineralne sirovine. Zagreb, 2002., str. 138−199.

J. Tišljar: Sedimentologija klastičnih i silicijskih taložina. Zagreb, 2004.

gline
Obradba gline na lončarskom kolu

Nemetalne mineralne sirovine, odn. sitnozrnasti nevezani (pelitni) klastični sedimenti.

Kategorije i područja